:(

nedjelja, 19.12.2010.

Josh i Zac Farro službeno su napustili Paramore. Posvećujem ovaj post njima, a kako ih ne znam, nemam ništa ni za posvetiti. Želim im sve najbolje i neka ih prati sreća. Uvijek će biti "najzgodniji gitarist na svijetu" i "bubnjar s visokim predispozicijama za budućnost".

What ever they do, they'll always be Paramore for me. Amen to that.

Klikni - moja FB stranica, za sve tužne Parawhores, ovo je trenutačno pravo mjesto za vas.

Obožavam vas... :/

Sorry zbog bezveznog posta. Nisam baš raspoložena... :(

Tu ste od početka...

Nedostajat će mi taj tvoj osmijeh, Zac. :)

Nikada neće biti isto bez vas. Hvala vam za sve. Nadam se da ćete se barem oprostiti od nas... :)

| 16:15 | Komentari (32) | On/Off | Print | # |

Ovo je u pravilu bio jedan dobar tjedan u znaku ovoga.

Shvatila sam nešto. Ne trebaju mi tvoji pogledi, niti tvoji dodiri, niti "tvoje ruke oko moga vrata" i slične spike. Volim onaj osjećaj kad znam da si blizu i da znaš tko sam. Volim kada me slučajno pogledaš, iako taj pogled nema posebno značenje. Slučajno. Volim kada ja tebe slučajno pogledam pogledom koji nema posebno značenje i kada nam se putovi slučajno suprostave te se u tebe slučajno gotovo zabijem. Slučajno. Volim kada tvoj osmijeh zaluta u mome smjeru i ja ga uhvatim, a znam da je sve, osim namjenjen meni. Ipak ga prigrlim kao svog i osmjehnem se natrag. Tebi. I ti ga uloviš i misliš da nije za tebe. Slučajno. Volim kad te slučajno zamjenim za nekoga slične kose i onda se sama sebi nasmijem. I volim što se to sve događa...slučajno. Sasvim slučajno. I volim biti u tebe zaljubljena. Slučajno. Jer to je dovoljan osjećaj. Slučajno...



Pogledaj ovo: RENE





Ovih dana mi se sluša Take That. Pogotovo ovo.

Iako si mi već očito dao do znanja da od nas nikad neće biti ništa i da me ne želiš u svom životu, ja nastavljam krasti otkucaje tvog srca i nazivam ih svojima. Iako ti to ne znaš.
Ne želim ti se nametati. I neću. Ti si svoja osoba. Razmišljaš. Baš kao i ja. Ali opet potpuno drugačije od mene. Jer, naime... ja samo o tebi razmišljam. Ali u tvom velebnom umu mene nema. Nikad. Ponekad, kad te gledam, imam osjećaj da si sve razdijelio. I u glavi i u srcu. U njega ne ulaze nepozvani gost, a mene nikad nitko nigdje ne zove. Uvijek samo upadnem u tuđe živote. No ti nisi takav. I nećeš se promijeniti zbog mene. Nećeš srušiti taj zid. Nikad. Zbog mene, nikad. Ali meni je to u redu. Jer, znaš, ja sam lopov. I ja ću naći ulaz u tvoj sef. U tvoj um i u tvoje srce. Nećeš ni znati, ali zaobići ću taj tvoj zid i upasti u jedan od tvojih odjeljaka. Tko zna, možda si tamo sagradim i dom. I uvučem se duboko, dublje nego što možeš zamisliti i tamo se skrasim i smirim. I počnem krasti samo od tebe. Samo tvoj san i tvoju koncentraciju. Počet ću se time hraniti, a ti ćeš se sve manje opirati. Možda zvuči zločesto ili bolesno, ali dogodit će se. Kad tad. Ja imam vremena, ali čini se da ti nemaš...




You never wanted to leave. You just hid...





Cijeli mi je dan, tjedan, mjesec u znaku ove pjesme. Da, radi se opet o njemu, već sam i sama sebi dosadna. Prije par postova odlučim se za dobrog lika, a on ispadne gad koji misli da sam ja darker. Daj, molim te! To si sigurno zaključio po mojim svijetlim trapericama i bijeloj jakni. Uf, da. Ful sam darker, e! -.-

Nemam ništ protiv darkera, da se razumijemo, ali nisam tip koji se ograničava stilom. Da, jesam neki rocker, ali to je samo zato što volim takvu odjeću. Ali on... ja iskreno ne znam koji je njegov problem. Mislim da sam dobra osoba i SIGURNA sam da bi sa mnom imao sve što mu treba, ali iz nekog razloga, ne želi mi ni prići. Jeli mu odbojna moja šarena kosa? :/

Ne želim te gnjaviti, kao niti sebe. Svima sam već rekla da odustajem. Možda dođe i do tebe, zapravo, sigurna sam da će doći. Ne želim da dođe jer, zapravo, ne odustajem. Samo želim da me zagrliš, pogotovo jer sad prolazim kroz jedno teže razdoblje. Želim ti samo najbolje i bila bih zadovoljna da si sa mnom iako me i ne voliš jer... Jer ja te mogu očarati, sigurno ćeš me zavoljeti. Kako bih htjela da vidiš taj potencijal. Potencijal između tebe i mene. Naša ljubav kao da je knjiga savršenih korica i naslova, ali napisana jezikom koji ti ne razumiješ. I to je prava šteta. Mislim da bi morao provesti malo... vremena sa mnom. I sigurno ćeš uvidjeti da ću ti obuzeti srce. Jer sad smo u najgorem mogućem stanju. Sve je ovo pretiho. Najtiše što može. Imam osjećaj kao da je ovo onaj mir pred oluju koja će potopiti sve naše brodove i pokidati sve konce koji nas drže na životu. I kada dođe, želim ju dočekati spremno. S tobom. Jer samo tako ćemu ju i preživjeti. I ako ne uspijemo preživjeti, želim pasti s tobom. I jednostavno dotaknuti dno. I samo...ostati dolje. Ležati. Zaustaviti vrijeme i prestati naganjati te misli po našim glavama. Jer, ne znam točno kako ti reći što osjećam. Mi možemo sve, potpuno sami. Ne trebamo nikoga i ništa. Za mene je na tvojoj ruci napisan naš put. I u tom slobodnom padu želim misliti samo na tebe i ostaviti se svih briga. I u trenutku udarca, kad se pretvorimo u skladno raspršeni prah, pitam te: Ako legnem ovdje, na tlo... hoćeš li ležati sa mnom i zaboraviti na svijet?



I sve ću ti obećati
Baš sve što hoćeš
Moju kožu, moju kost
I lice koje poželiš

Od straha da ne potone
Tvoja ljubav za mene
Kao pčela u žlici čaja
Dok drži dah...





Postoji li razlika između državnih službenika i privatnika?

Na žalost, danas sam shvatila da postoji. Za primjer uzimam zdravstvo jer mi je to trenutačno najbliže. Cijeli se tjedan vučem po ambulantama i bolnicama.

AMBULANTA

Sjedili smo tamo i čekali neko vrijeme jer je bilo mnogo ljudi. Moj liječnik inače ima privatnu ordinaciju, dakle, privatnik je. Ordinacija je vrlo lijepo uređena. Zidovi su žute boje, a sva vrata i namještaj prelakiran. Stolci u čekaonici su udobni, postoji mjesto za objesiti jaknu i ostaviti kišobran. Također, u kutu je i koš za smeće. Znam što mislite, ali ovih dana to je luksuz. I koliko god čekala, kad uđem u ordinaciju nisam ljuta jer je liječnik susretljiv i dobar. Dakle, to je ono što očekujem. I uvijek se osjećam ugodno.

BOLNICA

Došli smo u bolnicu i čekamo već dva sata.¸Nitko nije s nama progovorio od kad sjedimo ovdje. Napokon nas je prozvala.
"Niste se naručili, izvolite vašu uputnicu, do viđenja." bio je otprilike njen odgovor. Da joj se javimo 1.11. i da će napraviti tu pretragu ako budu imali dovoljno materijala. Nakon što smo gore čekali dva sata. Osjećam se kao da sam kriva što sam bolesna. Ženo draga, ja sam ta zbog koje primaš plaću. Da, primaš plaću zato da se brineš o meni, to ti je posao. Misliš da nisam vrijedna jednog osmijeha. Srami se. Da ne spominjem u kakvom je rasulu bolnica. Iskreno, bojim se za ljude koji su tamo operirani i koji će tek biti. Koliko sterilizirana može biti operacijska sala u kojoj sa zidova pada kreč i žbuka?
Da ne spominjem bjesomučnu zelenu boju. Ubija me.

PRIVATNA POLIKLINIKA SV. ROK

Jasno mi je da reklamiram, ali nije mi žao jer su zaslužili. Svi su uljudni i trude se da se osjećaš što bolje možeš. Čekanje je neprimjetno, 5 minuta. Sva je oprema nova i svi su nasmiješeni. Iako znam da će za mene dobiti dodatan novac, uopće mi nije žao. Vade mi krv i pri tome komuniciraju sa mnom. Sviđa mi se to. Imam osjećaj da mi uistinu žele pomoći i da žele da se osjećam bolje. Uljudni su do zadnjeg trena. Pozdravljaju me pri izlasku. Ovo je definitivno najbolja zdravstvena ustanova u kojoj sam ikada bila.

A sad ja pitam vas... Postoji li razlika? Jeste li ju kada osjetili? Ili jeste li ikada bili posramljeni što ste bolesni u državnim bolnicama?









Evo me. Vratila sam se. Iako, nisam zapravo ni otišla, al doobro. :D

Ovako. Ovaj post ne morate čitat do kraja, razumijet ću. Dobro došla natrag! je čist okej.

Imam problem. S hranom. S jelom, s pićem. S konzumiranjem. Naime, prije recimo mjesec - dva krenula sam s frendom na tu nekakvu dijetu i on mi je određivao što ću i kako jesti. I u početku je bilo sasvim normalno, bila sam gladna samo ponekad, a većinom sam jela voće i povrće. No... nakon nekog vremena sam shvatila da mi hrana uopće više nije potrebna i da, zapravo, uživam biti gladna. Jednostavno sam prestala jesti. A nisam se mogla natjerati da pijem. I zbog toga sada žalim. Znala sam biti bez hrane i po dva i pol dana. I nisam namjeravala stati sve dok se jedno jutro od bolova u trbuhu i vrtoglavice nisam mogla ustati iz kreveta. A kad sam napokon ustala, srušila sam se na tlo u polutransu. Nisam to mogla objasniti nikome niti naći riješenje. Otišla sam u školu. Izgubila sam otprilike 10 kilograma sve ukupno. Svaki put kad bih se pogledala u ogledalo bila sam si još deblja nego na početku. Težila sam oko 53 kilograma. Pokušavam popraviti svoju težinu.

Vadila sam krv i nalazi su navodno u redu, ali ja i dalje imam problem. Ne mogu se natjerati da jedem. I priznajem da imam problem, no nitko mi ne može pomoći... To moram sama. I popravlja se. Bolje mi je. Sretnija sam. Pomažu mi. Stalo im je.









Prošlo je dosta vremena od prošlog posta. Dovoljno, čini mi se. Znači, opet sam vas došla gnjaviti i zamarati detaljima iz svog života. Kako li je to samo lijepo (:
Nije zapravo, al nema veze.

Ako vas u kojem slučaju zanima, odlučila sam se između one dvojice. Odabrala sam onog drugog, onog koji ne okreće očima. Prekretača sam odlučila zauvijek prekrižiti i zaboraviti. Neće mi ni biti neki problem kad ne komuniciramo previše i nitko mi to zbog toga neće moći trljati na nos. I mislim da sam dobro odabrala. Iako su mi koljena do nedavno klecala u njegovoj blizini, sada mogu mirno proći pored njega niti ga ne pogledavši. Takva sam osoba. Kad nešto hoću, onda to i napravim. Sad mi je na umu, ne biste vjerovali, samo osveta. Tajno, u glavi, kujem zao plan koji će ga baciti na koljena. I osjećam se užasno zbog toga, ali jednostavno si moram nečim okupirati preostalo slobodno vrijeme.

"I've got real big plans plus such bad thoughts."



Što se tiče ostalog, za sad sam prilično u samokontroli. Donekle. Ovisi što zaista smatram samokontrolom. Nemam razjašnjen taj pojam. Kao niti povrijeđenost. Mislim da nitko od nas nema. Isto tako, smatram da je to u redu. Sasvim u redu.

"Everyone's a winner, with a heart that small."



I za kraj zapravo tema koja me najviše muči od danas, pa vjerujem i na nadalje će. Ne znam jesam li spominjala, ali inače pjevam u jednom bendu. Zašto je to bitno? Pa... moja profesorica iz hrvatskog je pjevačica i danas me pitala želim li, pošto pišem za svoj, pisati pjesme i za njen bend. Prva pomisao mi je bila: "Ne pada mi napamet! Da još trošim ideje na tebe i tvoj bend. Sama si piši!" Ali onda mi je ponudila nešto što mi je vrijednije od novca. ponudila mi je upad u Hrvatsko društvo autora i izvođača. To bi mogla biti velika prilika za mene i bend, ali opet... Odluka je preteška. Nisam sigurna trebam li se upustiti u takvo nešto s obzirom da imam tek 14 godina i znam da bi mi škola trebala biti na prvom mjestu, ali jednostavno...nije. Meni je glazba na prvom mjestu. Uvijek bila i uvijek će i biti. U boxu, ispod one slike, napisan je tekst na hrvatskom. To nije izvučeno iz niti jedne pjesme. Zapravo, je. To je moj tekst, odnosno dio refrena jedne naše pjesme. Ne znam zašto želi da joj ja pišem pjesme, vidi se koji je to jednostavluk, da se tako izrazim.
Ne znam što ću odlučiti. Nisam još sigurna.

"You took the part and you're only seventeen. "



*Oh, da. U zadnje vrijeme sam ful ovisna o You Me At Six. I ponosim se time!
Bok!





Dakle, bilo mi je dosadno pa sam otvorila JOŠ jedan blog na kojem ću filozofirati i brukat se. Super ideja, ne? Kako god, nadam se da će ovaj biti ponešto drugačiji od ostalih, odnosno, da ću se oko ovog više truditi. I to dobro zvuči.



Dobro, neću sad zaustavit post na ovom. Bilo bi glupo da vam ne dam prostora za izlaganje svog mišljenja. Ionako komentiranje za to prvotno i služi.

Vratila sam se s maturalca u petak. Dada. Bilo je super. Ali ne nezaboravno. Neki pričaju da su im to bila najbolja četiri dana u životu, ali, vjerujte mi, mene su više zbunila. Sad sam JOŠ zbunjenija nego što sam to prije bila, ako je ikako moguće. Naime, imam problem. Ne, imam dva problema. Prvi je taj što sam se u sve ovo i uvalila zato što nisam slušala mamu. Da, nisam slušala. Obično slušam, ali ovaj put nisam. Nisam zapravo ni sigurna jesam li ju uopće i mogla poslušati kad se radi o nečemu ove prirode.
Mislim da su vam mame svima savjetovale da se nikad, ali baš nikad ne zaljubljujete u one s kojima idete u školu. E, jebiga. Samo to ću reći. To je prvi problem, a do drugog nas problema dovodi prvi problem. Mislim da mi se taj frajer toliko sviđa da sam možda... zapravo, vjerojatno i zaljubljena u gmaza. Naravno. Morala sam si nać najsramežljivijeg i nazatvorenijeg tipa u cijelom gradu. Suprotnosti se privlače, ali ne TOLIKE suprotnosti. On i ja smo kao nebo i zemlja! Ja sam opsjednuta glazbom, a on sluša samo pjesme koje mu se sviđaju! Nema ni neki određeni žanr koji voli! Uz sve to, uopće ga ne poznajem. Ne idemo zajedno u razred, ali smo ista generacija. Do problema broj dva me doveo upravo maturalac. Da, morao je i on ić na maturalac! Naravno! -.-
Posvećivala sam mu apsolutno svaku sekundu koju sam mogla. I baš kad mi se činilo da nam je krenulo, kad sam došla razgovarati s njim, okrenuo je očima. To mi je bilo sasvim dovoljno. A problem broj dva... Eh, on je tu noć u disku sjedio sam. Prišla sam mu i počeli smo razgovarati. Problem broj dva je moja bivša simpatija. Odjednom mi se sve to vratilo. I sad sam zapela između dvije vatre. Ne znam što osjećaju prema meni, a ne mogu se odlučiti između njih dvojice. Iako... Za njega bih dala obje ruke u vatru...